Svi znamo barem jednu osobu koja se stalno žali i za ništa ne želi preuzeti odgovornost, za takvu je osobu kriv uvijek netko drugi.
Jedan talijanski psihoanalitičar naziva ovakvo ponašanje “Kalimerov sindrom”.
Kalimero je ako se sjećate bio crni pilić u obitelji žutih pilića, stalno je nosio ljusku jajeta na glavi i bio je poznat po rečenicama: "To je nepravda".
Svi mi katkada budemo u modu samosažaljenja i kažemo neke nepromišljene riječi, ali postoje oni koji sebe promatraju kao žrtvu stavljajući se uvijek u centar pozornosti, izdižući svoje subjektivne doživljaje kao mjerilo stvarnosti ne mareći za druge. To je već jedan oblik patološkog stanja. Siguran sam da i za takvo ponašanje postoje više manje legitimni razlozi koje psiholozi mogu bolje objasniti od mene.
Ali mene muči to što se taj sindrom sve više tolerira u društvu i popularnoj kulturi.
Sindrom žrtve jako dobro može koristiti za promociju različitih ideja. Ako želite da se čuje za vas ili pak promovirati bilo kakvu ideju koja je u nekoj opoziciji sa main streamom možda je najbolje optužiti nekoga za diskriminaciju, početi govoriti o svojim pravima i obavezama drugih da poštuju ta prava vjerojatno će prije ili kasnije doći do pozornosti javnosti.
Kada ljudi sa sindromom žrtve uđu u prostoriju, svi hodaju oko njih kao po jajima. Oni na žalost nemaju iskrenih prijatelja niti ljudi koji će im reći u "brk" ono što zaista misle jer su oko sebe stvorili takvu klimu da je bilo kakva opozicija ili kontra zapravo nasilje ili napad na njihovu osobnost.
U religijskom svijetu danas ima jako puno Kalimera koji su oblikovali sliku Boga kao jednog velikog nebeskog cheerleadera, koji ih isključivo ohrabruje toplim riječima.
Ovakva je slika daleko od istine: zamislite oca koji gledajući svoje dijete kako gura prste u struju ohrabruje to dijete da živi onako kako vjeruje! Jer je vjera u sebe najbitnija stvar.
Kada netko kaže da vjeruje u Boga što pod time misli?
Da vjeruje u Njegovo postojanje ili mu pak vjeruje da je On konačni autoritet po mnogim pitanjima.
Oni koji vjeruju u Njegovo postojanje skloniji su ići prema tome da učitavaju u Božju narav sve ono što oni žele.
Dok oni koji smatraju Boga konačnim autoritetom početi će prilagođavati svoje živote prema standardima kojima ga vjera podučava.
Isus je svojim protivnicima rekao:
“Vi sudite po tijelu; ja ne sudim nikoga.” Ivan 8:15
Onaj koji se smatra kršćaninom neće svoje prosudbe bazirati samo na svojim vlastitim doživljajima, već će u te procese uključiti i druge elemente: primjerice koja je moja odgovornost ili možda je ponašanje određenog čovjeka prema meni zapravo reakcija na moje ponašanje prema njemu itd.
Da zaključim: Kristova poruka ne bi trebala stvarati žrtve, ona bi trebala transformirati žrtvu u odgovornu osobu koja je spremna stati za svoja uvjerenja bez kajanja i suočiti se licem u lice sa protivnicima.
Comments